Koronavirus Lokalne vijesti Metković

INTERVJU s dr. Mirom Jurković: “Brigom za jednoga brinemo za sve”

Doći do doktorice Mire Jurković danas je bio nimalo lagan zadatak – prvo sam morala nazvati njezinu ordinaciju i navesti valjan razlog dolaska te odgovoriti na temeljita i vrlo jasno postavljena pitanja. Razgovor je sličio pravom malom detektivskom ispitivanju:

“Imate li temperaturu?” – Nemam.
“Boli li Vas grlo?” – Ne boli.
“Kašljete li?” – Ne kašljem.
“Imate li kratak dah?” – Nemam.
…i tako dalje.

Nakon što su odgovori ukazali na to da nemam simptome respiratorne infekcije, dobila sam termin, a time i odobrenje za dolazak u naš Dom zdravlja. Naoružana maskicom za lice, zaštitnim rukavicama i dezinfekcijskim sredstvom, uputila sam se prema odredištu. Na ulazu me je dočekalo izrazito veselo medicinsko osoblje koje je, nakon vedrog pozdrava, provjerilo nalazi li se moje ime i prezime na popisu naručenih pacijenata. Nakon što su potvrdili da se nalazim na listi, izmjerili su mi temperaturu. Veselim uzvikom: „36 sa 4!“ dobila sam odobrenje za ulazak.  

Put prema ordinaciji doktorice Mire Jurković nikada nije izgledao čudnije – umjesto pomalo nervoznih ljudi koji nestrpljivo čekaju svoj red, na hodnicima me je dočekala čudna prozračnost uzrokovana nedostatkom tih istih ljudi. Blago apokaliptičan prizor, moram priznati. No, da se u svakoj situaciji uvijek može naći nešto pozitivno dokazala je misao koja mi je prošla glavom. Pa ja nikada brže nisam došla na red kod doktora!

Čak je i ulazak u doktoričinu ordinaciju izgledao neobično. Doktorica je bila obučena u zaštitno odijelo, a iza nje je na vješalici visjelo još jedno. Jedino što je ostalo isto bio je veseli pozdrav doktorice Jurković. Nakon što sam dobila potvrdu po koji sam došla, doktorica je za vas pristala opisati način na koji stvari sada funkcioniraju u našem Domu zdravlja:

“Pacijenti se najprije moraju javiti telefonom, iako dio njih dođe i fizički bez najave. No, onda je pitanje imamo li termin, koliko će čekati, hoćemo li ga uopće moći primiti taj dan. Telefonski dogovor je uvelike lakši i za nas i za pacijente, a pomoću njega nastojimo napraviti i trijažu da nešto što je hitno ipak bude prioritetno. Nažalost, limitirani smo vremenom i prostorom jer radimo na način da je samo jedan pacijent tu. Termine smo prorijedili s ciljem povećanja sigurnosti – nismo htjeli da nam se pacijenti fizički susreću. Na ulazu u Dom zdravlja su sestre i fizioterapeuti koji vam mjere temperaturu i koji vas pitaju pitanja kojima procjenjuju smijemo li pacijenta uvesti ovdje na pregled ili ćemo ga pregledati negdje drugdje. Ako procijenimo da je rizik uvesti Vas u Dom zdravlja, to obavljamo u izdvojenoj ambulanti, u kojoj uvijek netko od nas dežura.”

Zaista moramo biti oprezni pri naručivanju pacijenata. Moramo voditi računa ne samo o tome tko će gdje biti pregledan, već i o tome da se pacijenti ne susreću. Iz tog razloga moramo praviti polusatnu ili dvadesetominutnu pauzu između svakoga od vas. Isto tako dezinficiramo poslije svakog pregleda, moramo i prozračiti prostorije i to uzima vremena. Situacija se mijenja na dnevnoj bazi i u hodu – svaki dan dobivamo nove upute za taj dan.”

“Jako je puno telefonskih konzultacija. Gotovo svaki pacijent koji dođe tu prethodno je obavio telefonski poziv s nama te je na taj način dobio mjesto i termin dolaska. Radi sigurnosti nastojimo što više posla rješavati na ovaj način. Za ono što ne možemo riješiti telefonski i što zahtjeva fizički pregled radimo organizaciju i selekciju pacijenata.”

“Posla ima dosta. Fizički protok ljudi je manji, ali imena na ekranu dnevno zna biti i više od sto. Dio pacijenata treba samo terapiju, dio treba savjet, dio ima problem s kojim vam se javi. Neke stvari nam je puno teže raditi telefonski jer je ipak najsigurnije na temelju pregleda dati dijagnozu. Sada je rizik veći. Dodatno, morate voditi računa još o dvije stvari: da ne ugrozite populaciju, sve one ljude s kojima će pacijent doći u kontakt, i da ne ugrozite struku jer, ako virus uđe u Dom zdravlja, stručno osoblje mora u samoizolaciju. Tada se javlja pitanje: tko će brinuti za pacijente?”

“Sada ne brinemo samo za jednog pacijenta ili samo za sebe, brigom za jednoga brinemo za sve  – odluke su daleko rizičnije i dalekosežnije.”

“No, takvo je vrijeme – svima nam je drugačije, svima nam je teže, kako u privatnom životu, tako i na poslu. Neki ne mogu raditi, neki nemaju što raditi. Mi doktori radimo isti posao, ali na jedan stvarno neviđen način i silom prilika preuzimamo neke sasvim drugačije rizike.”

Za kraj je doktorica Jurković poslala ohrabrujuću poruku svim svojim sugrađanima:

“Obično prvo vidimo ono što ne valja, ali valja vidjeti i onaj jedan veliki dio dobroga koje nas okružuje. Ne smijemo zaboraviti načine na koje su ljudi reagirali i načine na koje se pridržavaju mjera. Koliko god da zvuči banalno, koliko god da je dosadilo, koliko god da je teško, svaka ona jednostavna poruka ‘držite socijalnu distancu’ ima svoju ogromnu, ogromnu težinu. Što budemo discipliniraniji, prije ćemo izaći iz ovoga. Da smo se ponašali neodgovorno, ne bismo sad imali ovu situaciju koju imamo. Suočili smo se s novim virusom o kojem užasno puno ne znamo, vidjeli smo na drugim iskustvima kako može ići, to nitko ne želi. Sve u svemu: možemo mi to!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *