Metković Vijesti

Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti?

20. srpnja spominjemo se starozavjetnog sveca Ilije proroka, nebeskog zaštitnika Bosne i Hercegovine i Đakovačko-osječke nadbiskupije. U dolini Neretve, odnosno u Metkoviću, sv. Ilija je zaštitnik grada.

Sveti Ilija prorok je svetac čiji je život obilježen naizgled oprečnim, a zapravo vrlo povezanim stvarnostima: s jedne strane dubokom kontemplacijom i pustinjačkim samačkim životom predanja Bogu, a s druge strane izričitom borbenošću i aktivnom zauzetošću protiv nametanja i širenja poganske vjere, koja je, predvođena kraljem i kraljicom Ilijina vremena, progonima i ubijanjima prijetila istisnuti vjeru u pravoga Boga.

U tom je smislu Ilijino vrijeme vrlo blisko današnjem, pa nam taj starozavjetni svetac itekako može biti i sada uzor i putokaz kako se boriti za očuvanje vjere i istinskih vrijednosti, a posebno u saznanju da Bog pokazuje svoju moć kada on hoće i na način na koji hoće.

Život svetog Ilije najviše je opisan u Prvoj i Drugoj knjizi o kraljevima.

Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači „Jahve je moj Bog“, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije.

Kralja Ahaba bio je oženjen Feničankom Izebelom, a koja je agresivno uvodila kult bogu Baalu i božici Aštarti, dok je štovanje Jahve postalo zabranjeno. Predvođen kraljem i kraljicom, kao i iz straha od progona, i narod je počeo okretati leđa Bogu Jahvi. Ilija ostaje dosljedan i svim se snagama zalaže za vraćanje slave Bogu, bez obzira na cijenu.

Kraljica Izebela dala je poubijati sve Jahvine proroke, dok je uvela mnoštvo Baalovih svećenika. Zato Ilija dolazi do kralja i otvoreno mu predbacuje da on i njegova obitelj upropašćuju Izrael, jer su se odmetnuli od svoje vjere, te mu predlaže da se na brdu Karmelu sam, kao jedini preostali prorok Jahvin, suprotstavi svim Baalovim svećenicima koji borave na dvoru, pa tako i njemu i cijelom narodu pokaže koliko je Jahve Bog silan.

Predlaže mu tako da Baalovi svećenici zakolju i stave na žrtvenik jednog junca, ali bez paljenja vatre, te da zazovu svoga boga Baala da on pošalje oganj i tako spali žrtvu, a isto će učiniti i Ilija, zazivajući svoga Boga. Čija se žrtva upali, bit će znak da je taj Bog pravi.

Kralj je pristao na nagodbu, a Baalovi svećenici su uzalud od jutra do podneva zazivali svoga boga, no ništa se nije dogodilo. Kad je Ilija zazvao ime Jahvino spusti se oganj s neba, proguta žrtvu paljenicu, drva, kamenje i prašinu, a vodu iz jarka isuši. Poslije toga pobi sve Baalove proroke. Tek je tada narod postao svjestan Božje veličine i ispravne vjere, kao i svojega zastranjenja.

Prema Svetom pismu, Ilija nije umro, nego je uznesen na nebo, odnosno dok je razgovarao s prorokom Elizejem, spustila su se među njih ognjena kola s ognjenim konjima, a potom je Ilija u njima uzdignut na nebo i nestao. Staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije „velikoga Jahvina dana“.

Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i proroka ili najznačajnije likove Staroga zavjeta.

Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. „Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod“ (Jak 5,16b-18).

Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca.

Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: „Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.“ Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: „Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.“

Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: „Naš poglavica“.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551. Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu.

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva „Ilija gromovnik“. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *