Vijesti

U Komarnoj nezadovoljni “škrtim” Kinezima

Da se toliko razvikani pelješki most gradi, stanovnici Komarne znaju tek po povremenim lupanjima velikog bata koji zabija pilote u morsko dno. Ali i piloti su svi pobijeni, a jedino što se za našega posjeta Komarnojmoglo čuti jest zvuk zvona koje je točno u 11 sati označilo da je vrijeme ručka i da radnici na pola sata prekinu posao.

Oko 150 radnika, uglavnom Kineza, (tek poneki je s područja bivše Jugoslavije i kolokvijalno ih zovu “bijeli Kinezi”) stanuje već pola godine u montažnim barakama u Brijesti s pelješke strane gradilišta dok su u barakama u Komarnoj kuhinja, kancelarije i još neki pomoćni objekti. Šefovi su smješteni po apartmanima u Komarnoj.

– Radnici u barakama, a šefovi u apartmanima i sobama. Vazda je toga bilo i biće, a posebno u Kini gdje još vlada komunizam. Zna se tko je tko, a ne kao kod nas, svak bi se nešto pito i odlučivo – komentirali su stanovnici Komarne kineske radnike koji grade pelješki most.

A rade ga i grade veoma brzo, i prije zadanog roka pobili su svih 148 pilota u morsko dno. Da im je vrijeme bilo naklonjeno, završili bi i mjesec dana ranije, ali kako je stalno padala kiša i puhala južina, pobijanje pilota često je prekidano.

– Ma nisu vam Kinezi kao naši. Kod njih kad se radi, radi se. Nema tu stajanja. Ali kad odrade nešto veće što oni smatraju da je važno, onda to i proslave. Tada se ispali i vatromet po kineskoj tradiciji – kaže nam Mile Brljević, stanovnik Komarne, koja je postala slavna zahvaljujući mostu i Kinezima.

– Za nas se čulo i u Kini, vidiš koliko smo poznati – nastavlja Brljević dok komentiramo “nevidljive” radnike koji gotovo danonoćno grade most.

– Sve su to veliki radnici. Vidi se po poslu koji obavljaju – dodaje.

Neki su očekivali da će se Kinezi provoditi po Neretvi, trošiti po restoranima, izlaziti u kafiće, bilo je čak govora da će se otvoriti i kockarnice. No, od toga ništa. Radnici su to u najdoslovnijem smislu te riječi: rade dan i noć. Vrlo rijetko napuštaju svoje barake.
Kuha im se direktno na gradilištu, da se ne gubi vrijeme. Četiri kuhara spremaju hranu, i nisu to nikakve delicije. Riža je, naravno, obavezna, uz sitno sjeckano svinjsko i pileće meso te povrće izrezano na trakice.

Nekada, doznajemo, peku i popečke s mesom, nešto slično bureku, samo što s tvrđom korom.

– Oni su ovdje došli da rade i zarade. Isto ko kad su naši šezdesetih godina išli u Njemačku. Oni koji su trošili i provodili se, ništa nisu stekli. Tako i oni rade i štede da imaju novca kada se vrate kući. A i kuda bi išli kad ne znaju plivati. Zato nose one prsluke za spašavanje. To je isto kao kod nas kad netko iz brda dođe na more, kako će znati plivati – pojašnjava nam Mile.

Da bi gradili most i ne moraju znati plivati. Mostovi su njihova struka.

– Kod kuće su izgradili jedan u močvari dug 258 kilometara. Šta je njima onda ovaj pelješki od dva kilometra – pita se Mile.

Radnici na mostu su uglavnom došli iz kineskih pokrajina gdje se uzgaja loza pa jako vole vino. Nakon napornog dana popiju čašu vina, no i to im je osigurano na gradilištu. To im je jedino zadovoljstvo i luksuz. Neki su toliko bili oduševljeni neretvanskim vinom da su ga slali i kući obitelji na degustaciju. A osim kineskih fizikalaca zadovoljni su i neretvanski vinogradari i vinari, koji se na ovakav način probijaju na kinesko tržište.

– Do sada nismo imali nikakvih problema s gradilištem. Nije nam smetala ni buka kada su se pobijali piloti. Više buke pravi jedan bager kad nešto kopa nego te dizalice – kazuje Brljević.

Brljević nam priča da su Kinezi iz Kine samo dovezli željezo i čelik, a sve ostalo su kupili u Hrvatskoj. Automobile, šlepere, devet miksera za beton… Tako da i ne stoje primjedbe kako hrvatsko gospodarstvo nema nikakve koristi od gradnje mosta jer sve dovoze iz Kine.

– Puno toga na gradilištu su radili naši obrtnici, od postavljanja ograda pa do pocinčavanja u Splitu. Boja se kupuje kod domaćih prodavača. Ima pet čistačica iz doline Neretve. Pa nekoliko inženjera je iz Neretve. Sve je to dobro za našu dolinu – kaže Mile.

Mjesto Komarna je od Božića do sada zaradilo više od 60 tisuća eura na iznajmljivanju soba i apartmana Kinezima. Zadovoljan je ugostitelj Ivo Jerković, koji je ovih dana krenuo u opsežnu investiciju – svoj restoran proširuje s kineskom kuhinjom.

– Pa zašto ne. Kada ovdje već imamo toliko Kineza, a očekuje se da će ih doći još oko tisuću. Na potezu od Splita do Dubrovnika nema niti jedan kineski restoran – ističe Jerković.

– Cilj je osigurati kinesku hranu. Neće to biti ništa specijalno – škampi, riba, piletina, europska hrana na kineski način. Posuđe će biti u kineskom stilu kao i interijer – kaže nam Ivo.

Šefovi se goste u apartmanima

Za razliku od fizikalaca, šefovi puno bolje žive. To je potpuno drukčija priča. Oni su smješteni u apartmanima u Komarnoj gdje im je sve po pravilima. Hrana, piće, čak su im u sobama i posebni ručnici koji se slažu s pločicama u kupaonici. Njima se nabavlja posebna hrana, voda i sokovi kakve žele. Sve im to osigurava kompanija CRBC za koju rade. Kuhaju im se škampi i oborita riba, vole posjeti salatu od hobotnice, salate začinjene kineskim začinima. Šefovi vole obići i restorane od Stona do Neretve i uživati u ovdašnjim delicijama, brudetu od jegulja i žaba i kamenicama.

Jedan apartman u kojem su smještena tri Kineza na godišnjoj razini može vlasniku donijeti osam tisuća eura, pa gdje ćeš bolje. Ne može se više zaraditi da se iznajmljuje turistima – kaže nam Ivo Jerković koji je svoje apartmane iznajmio šefovima s gradilišta.

Radnici udarnici

Na gradilištu mosta su pobijeni svi piloti koji će nositi konstrukciju. Planom je bilo predviđeno i da se pobija jedan pilot dnevno, no Kinezi su uspijevali pobijati dva pa čak i tri pilota na dan, ovisno o vremenskim uvjetima te je ova prva faza radova dovršena dvanaest dana ranije. Sada slijedi izvlačenje mulja iz pilota te njihovo betoniranje. U Brijesti je montirana betonara te se trenutačno podmorjem Neretvanskog kanala dovodi voda za rad betonare.

I dok Kinezi i brže od planiranog grade most, na pristupnim cestama još uvijek niti jedna lopata nije zabijena, i to zbog žalbi u postupcima javne nabave. Tako bi se moglo dogoditi da pelješki most vodi niotkud za nigdje a Hrvatska da vrati Europskoj komisiji novac koji je osiguran za gradnju.

Piše: Stanislav Soldo (SD)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *